Iako ovaj tekst nije "strogo matematički" smatramo da ga svakako treba pročitati. Zabrinjavajuća je činjenica da prosječno dijete sedmično provede 1680 minuta ispred televizije, dok s roditeljima provodi tek 38,5 minuta u suvislom razgovoru. Zabrinjavajuće je da dijete mlađe od 6 godina u prosjeku provede 3 sata dnevno pred ekranom, 2 sata u igri na vanjskom prostoru, a tri puta manje vremena provede čitajući (ili da mu netko čita).

Jedno od važnih roditeljskih pitanja 21. stoljeća je kako balansirati između televizijskog ekrana i želje djeteta, razvojnih potreba i diskusija o štetnosti i koristi te magične kutije. Ovaj članak pokušat će vam dati neke odgovore na česta pitanja o djeci i televiziji.

Djetetu je televizija previše zanimljiva i moćna da bi je moglo samo kontrolisati, zato im je potrebno vodstvo odraslih koji će voditi brigu o tome kada, šta i koliko dugo dijete gleda. Roditelji su ti koji imaju odgovornost i koji moraju donijeti pravila gledanja televizije u zajedničkom domu. Preporuka stručnjaka je početi s gledanjem televizije s navršene tri godine života jer u najranijem razdoblju slike s ekrana izazivaju zbrku te kontradiktorne utiske.

Istraživači sa sveučilišta Columbia (New York) dokazali su da djeca koja imaju televizor u svojoj sobi gotovo pet sati sedmično više gledaju televiziju od onih koji ga nemaju. Nemojte djetetu dopustiti da „samo gleda TV“. Kad vas dijete sljedeći put pita da bi gledalo televiziju, uzvratite mu pitanjem – što bi htjelo gledati. Tražite specifičan odgovor.

Roditelji mogu znatno umanjiti utjecaje nasilnih sadržaja na djecu na način da tokom i nakon odgledanog objasne djetetu ono što je vidjelo.

Kad na televiziji nema ništa vrijedno gledanja, ugasite je. Roditelji bi trebali djetetu usaditi kritičnost prema gledanju televizije i medija uopšte, razgovarajte i pokažite primjerom kako selektovati program. Razmislite treba li TV biti upaljen za vrijeme jela ili kao kulisa dok nešto obavljate. Pokazalo se da se djeca igraju određenom igračkom dvostruko kraće onda kad je televizor uključen nego kada je isključen i da se znatno manje koncentrišu na igru. Na taj se način ometa razvoj djeteta i smanjuje njegova mogućnost koncentracije.

Djeca ne bi trebala gledati televiziju više od dva sata dnevno (to vrijedi za djecu mlađe školske dobi), postavite granicu, dogovorite se što se gleda i kada. Ovo vremensko ograničenje vrijedi za kvalitetan TV program, crtiće ili sl. Sav ostali program ne bi djetetu trebao biti dostupan. Dogovorite i koliko vremena dijete treba provesti vani, u slobodnoj igri na zraku, a koliko ćete vremena provesti u zajedničkim igrama, druženju i sl. Imajte na umu da što je dijete mlađe, vrijeme koje provodi pred televizorom treba biti kraće. Djeca u dobi do dvije godine uopće ne bi trebala gledati televiziju. Američko pedijatrijsko društvo smatra da gledanje TV-a u toj ranoj dobi rezultira promjenama u mozgu koje kasnije dovode do slabijeg rezultata u čitanju, manje kreativnosti, površnosti i neadekvatne kritičnosti. Gledanje u ekran dovodi do lošeg strukturiranja dječjeg mozga što je siguran put ka poremećajima koncentracije. Možda vas na ograničavanje gledanja televizije potakne istraživanje koje je pokazalo da ograničeno gledanje TV-a u dječjoj dobi povećava šanse za uspješno završavanje fakulteta.

Roditelji često kako bi zaokupili djetetovu pažnju, upale mu crtić i puste ga da fascinirano sjedi pred TV-om. Ako tome pribjegavate – razmislite o televiziji kao o preskupoj dadilji koju možete iskoristiti vrlo rijetko i u stvarno iznimnim situacijama. Roditelji često govore kako djeca puno nauče gledajući njima primjerene programe. Do druge godine života psiholozi su utvrdili da djeca ne mogu ništa naučiti od same televizije (npr. bogatiti rječnik, bolje prepoznavati likove i sl.), za kasniju dob obrazovni programi imaju utjecaj na onu najmanje kreativnu i obrazovanu djecu, dok su kod sve druge djece potisnuli kreativnu igru i nisu imali značajan utjecaj na edukaciju. Za djecu možemo reći da im televizija može dati veću količinu informacija, ali ih ne čini pametnijima ili boljima u školi.

Razmjestite namještaj tako da dijete ne može lako doći do televizora.

Djeca najbolje uče oponašajući, ako ste vi ovisnik o TV sadržaju, velika je vjerojatnost da će i vaše dijete to biti.

Neki autori navode da je gledanje TV-a mentalni ekvivalent ishrane prezasićene šećerom i mastima, kao i sa slatkišima – ne treba je ukinuti ili zabraniti (jer je zabranjeno voće najslađe), ali je treba dozirati i voditi računa da su zdravije aktivnosti dovoljno zastupljene.

Ciljano kupite ili snimite visoko kvalitetne programe, edukacijske ili zabavne za koje znate da ne sadrže nasilje i neadekvatne poruke.